|
|
Spuštala se još jedna topla ljetna večer. Blijedi odsjaji zlatno-žutog sunca polagano su se uvlačili u plavetnilo širine otvorenog neba i pokojeg prozirno-bijelog oblačića što su se u raznolikim oblicima prostirali po njemu. U zraku se osjećala teška sparina tople ljetne večeri razbijana tek blagim neprimjetnim povjetarcem što je širio osvježavajući miris slanog mora pušući iz smjera plaže. Plaža od sitnih kamenčića i lijevanog smeđkastog pijeska prostirala se dužinom pogleda, ostavljajući tek obrise svojih krajeva. U plićaku su maleni valovi udarali o sitne oble kamenčiće ostavljajući bijele pjenušave mjehuriće i puštajući tihi zvuk povlačenja vala unutar mora…
Desetak metara iznad plaže nalazila se duga betonska staza široka oko dva metra. Stazom se prometovalo u oba smjera, no bila je dovoljno široka tek za automobil iz jednog smjera, tako da su je za promet koristili samo obližnji stanovnici koji su do svojih kuća dolazili automobilom. No, staza je uvijek bila natrpana kupačima u potrazi za kojim od obližnjih kafića, fast food i snack-barova ili slastičarnica, slučajnim prolaznicima na putu do obližnje plaže, obližnje kuće ili već nekog mjesta kamo su se u šetnji zaputili, i vozačima bicikala i rola koji su vožnjom mamili barem malo svježeg zraka i povjetarca koji bi barem nakratko rastjerao sparinu vrućih ljetnih dana. Pokraj staze, uzastopno svakih desetak metara, nalazilo se dosta maleno, natkriveno hladom krošnji obližnjih drveća, ukrivljenje sa smeđom drvenom klupom i starinskom, zelenom rasvjetnom lampom u kutu. Navečer bi takve lampe svojim blijedim žućkastim svjetlom osvjetljavale stazu s mnogobrojnim prolaznicima u večernjim šetnjama… Većinom bi to bili mlađi ljudi, šećući se u nekom veselom društvu ili pak poneki zaljubljeni par, sami, zagrljeni i nasmijani s tihim šapatima namijenjenim samo njima dvoma, i pokoji stariji par s nasmijanim staračkim licima držeći se za ruke u besciljnim šetnjama tijekom mirnih ljetnih večeri.
Kad je već pala noć i sve se smračilo, odlučio sam izaći iz kuće i napraviti krug oko plaže. Izašao sam na terasu i par trenutaka promatrao vedro nebo, bez ijednog oblačića koji bi ulijevao nadu u koju kap kiše koja bi rashladila vrući asfalt, zemlju i kamenčiće s plaže. Shvativši da ni ove noći neće pasti kiša i da neće doći do toliko željenog rashlađenja od teško izdržljive ljetne sparine, odmakao sam pogled s neba i uputio se prema silaznoj rampi pokraj stepenica u kutu terase koje su vodile prema prizemlju. Spustivši se u dvorište izašao sam na malenu cesticu koja je vodila dolje prema plaži. Iza mene ostala su otvorena malena ogradna vrata iz dvorišta i tamno svjetlo iz jedne od soba u prizemlju. Kako se već bližila ponoć, tako je i sve bilo utihnulo. Vjetar se pojačao i svojom hladnoćom polagano je rastjerivao nekako neugodnu večernju sparinu tople ljetne večeri. Sišavši sa staze i spustivši se na plažu, lagano sam gurao pokraj plićaka, a iza mene ostajali su udubljeni tragovi invalidskih kolica koje je par trenutaka nakon toga prekrivalo more nanošeno svakim novim valom. Dubokim pogledom promatrao sam sve veće valove na pustoj plaži. Valovi iz mračne vode pjenasto su udarali o kamenčiće u plićaku, a sam glasni šum koji je tada nastajao prodirao je tišinom i stvarao neku jezu od koje se koža na mojim rukama naježila. Ipak, bilo mi je vrlo ugodno… Večer se činila prilično uobičajenom, otprilike istom kao i sve večeri koje sam provodio šećući se i promatrajući ljepotu i mir ljeta. Bilo je ugodno tijekom ljeta. Čovjek bi možda rekao da je ljeti nekako dosadno, na trenutke sve izgleda opušteno i prilično isto, rekli bi neki i dosadno. I doista, to je dobrim dijelom i bila istina. Mislim, pogotovo način na koji sam ga ja provodio, he-he. Ali ja sam ipak volio ljeto. Punim plućima uživao sam u miru i tišini, oslobođen svakidašnjih obveza i ljudi s kojima sam radio i živio. Ajde, da budem iskren, ponajviše oslobođen osjećaja da sam kao izgubljen u vremenu i prostoru, i kao da se sve više skrivam iza svojih strahova i sumnji u sebe, a najveća mi je bila da ne znam što ću sa sobom i svojim životom. Ipak, kao da je takav osjećaj praznine, odnosno crnih misli i sumnji, zatomljen prije spomenutom dosadom, kad se budiš kad hoćeš, izležavaš se u krevetu do kada želiš, jedeš kad i što želiš, radiš što hoćeš; po cijele dane se izležavaš po kauču u dnevnom boravku, gledaš televiziju i ispijaš nekakvo piće s puno leda koje te rashlađuje, a uz to otvoriš i sva balkonska vrata kako bi stvorio barem malen propuh i unio malko svježeg zraka u toplu prostoriju… Jednostavno, na trenutke čak uspiješ zaboraviti i na ono što te u životu najviše muči. Čudno, misliš kako se dosada ne može ubiti dosadom, ali nikad ne pomisliš, ako si se navikao na dosadu, kako si i ti postao dosadan. No, najgore je kad se čovjek pomiri i s tim. Tako i ja, prepušten mirnoći i tišini, uvijek sam razmišljao kako bih svoju dosadu ubio nekom još većom dosadom. Tako sam se odmarao, relaksirao, "punio baterije" za sve ono što će me idućih godinu dana mučiti. Ili, drugačije rečeno, dosađivati mi, he-he… A, htio ja to priznati ili ponekad ne, bilo je dosta stvari koje su me u to vrijeme mučile. Ili, opet drugačije rečeno, s kojima sam si dosađivao… Ne, ozbiljno, čak i da sam ih poricao, pravio se da ne postoje i da ih ne vidim, one bi i dalje bile tu i svaki trenutak iznova me podsjećale da one postoje. Zato sam volio ljeto. Ono mi je doista trebalo… Njegov mir i tišina činili su moju dosadu podnošljivijom, ili su bar mene činile dosadnijom osobom kojoj dosada baš i nije neki problem…
Nakon otprilike petnaestak minuta ugledao sam nekoga kako sjedi ispred mene, uz plićak. Iz daljine nisam vidio ni tko je to, a ni što radi sjedeći sam. Bilo mi je pomalo čudno što sjedi pored plićaka, a ne na jednoj od onih uvučenih klupa s lijeve strane staze kako bi to radili ostali noćni šetači. Tempo mog guranja ostao je isti sve dok se nisam približio otprilike na metar udaljenosti. Tada sam gotovo stao jer osoba je sjedila ravno uz kraj plićaka kojim sam i ja išao. Nakon što sam stao, usmjerio sam pogled na osobu. Po pripijenim plavim hlačama i tankoj crnoj vesti mogao sam naslutiti da je osoba ženskog spola. Glava joj je bila oborena među koljena, a crvena kosa spuštala se do vrata. Nogavice njenih hlača bile su mokre od vode kojom je more špricalo prilikom dolaska svakog novog vala, no to njoj očito nije smetalo. Zastao sam na par trenutaka i nepomično stajao u tišini, čekajući da podigne glavu, ali ništa. Predomišljao sam se da li da nastavim dalje, ili da joj se obratim.
- Hej… je li vam dobro? - upitao sam spuštajući ruku na njeno rame, onako da je dodirnem ne bi li digla glavu.
Nakon manje stanke podigla je glavu usmjerivši pogled na moju ruku. Oči i čelo joj nisam vidio od, naizgled mokre, crvene kose što je padala sve do njenih blijedih obraza.
- Tko ste vi… što želite? - usmjerila je pogled prema meni, rukom odmičući kosu ispred velikih plavih očiju.
- Ništa. Mislim, prolazio sam ovuda i vidio sam vas pa sam pomislio… da vas upitam da li vam je dobro - odgovarao sam dok je ona pogledavala moja invalidska kolica.
- Dobro mi je. Hvala… - na trenutak je izravno pogledala moje lice, a zatim usmjerila pogled ravno prema plaži. Nakratko je nastala tišina.
- A vi ste… ?
- Ervin - odgovorio sam pružajući ruku.
- Maristella, drago mi je - odgovorila je sa smiješkom i pružila mi ruku.
- Vjerujte, zadovoljstvo je na mojoj strani. Vrlo je rijetko pronaći nekoga kako ovdje sjedi sam…
- Vi… živite ovdje? - upitala me dižući glavu i opet usmjeravajući pogled prema meni.
- Ovdje imam kuću, ali ne živim ovdje. A vi?
- Ja? …Ne, ne! Ja sam ovdje… tako, na odmoru… s obitelji - brzim, dubokim, onako tajanstvenim pogledima razgledavala je plažu ispred nas.
- S obitelji?
- Moji roditelji… I sestra.
- Znači, niste sami… Pitam jer sam vas našao samu… ovdje, kako sjedite. Ma znate.
- Ah, kako se uzme, i jesam i nisam… sama… - lice joj se rastužilo, a zatim se lagano nasmijala. - A zašto vam je tako čudno što sam sama?
- Ma nije čudno… Mislim, ovdje sam po noći samo ja… - gledao sam njeno lice pokušavajući shvatiti što se krije iza tog osmijeha koji je u čovjeku budio nekakav neopisiv osjećaj tuge.
- Čovjek treba malo uživati u ljepoti. I u tišini samoće, tada je najugodnije promatrati ljepotu…
- A vi ste turist?
- Da.
- Iz Hrvatske ili?
- Iz Austrije, Beč…
- … Onda je važno da vam je lijepo ovdje - nasmijao sam se.
- To je. Mislim, lijepo, ovdje je jako lijepo. Umirujuće… - lagano je odvajala crvene usne, a oči su joj svjetlucale živahnim mladenačkim pogledom.
- Da. Volim doći tu i potpuno sam razmišljati okružen mirnoćom i ljepotom ovog pogleda - odgovarao sam ne mičući pogled s njenih plavih očiju.
- Puno vremena provodite tu… sami?
- Prilično. Ali kako ste rekli, vrlo je lijepo pa se tu osjećam ugodno.
- Ne osjećate se usamljeno, ponekad? - oborila je pogled, samo na trenutak.
- Rijetko. Čovjek se navikne…
- Na samoću? - na njenom licu ocrtavao se malen osmijeh prikrivan, mislim, pristojnošću.
- … I na ovaj mir - nasmiješio sam se i ja, kako bih razbio ozbiljnost i osjećaj nepoznanstva.
- A tu je uvijek ovako mirno?
- Pa tako… Hoćete da vam kažem tajnu?
- Može! - uzbuđeno me pogledala.
- Ali ne smijete nikome reći - nasmijao sam se.
- Dobro - pogledala me pomalo čudno, ali i znatiželjno.
- Morate obećati…
- U redu, obećajem - i ona se nasmijala meni.
- Ovaj dio, to vam je ono, kako da kažem, "bogataški kvart"…
- Molim? Bogataški, što?
- Kvart. Dio naselja.
- Bogataški? A to znači…? - još se jače nasmijala.
- Pa da tu žive bogati, snobovi… Tu je dosta mirno, dolje pri kraju staze počinje jedno turističko naselje. Tamo je malo življe, opuštenije… Ma znate…
- A kako znate da je netko bogataš, ili kako kažete "snob"?
- Pa znate ono, drže se malo ukočeno… Znate, red i mir… - na ovo zadnje sam je pogledao nasmiješenog lica.
- A i vi ste bogataš? Snob? - uzvratila je osmijeh.
- Ma ne… - nasmijao sam se na to. Imao sam osjećaj da me zafrkava, ali mi je to odgovaralo. Imala je prekrasan osmijeh.
- Pa zar ne živite tu?
- Ma živim… Opet ću vam reći jednu tajnu; ja sam vam skupio sve do zadnjeg novčića da bih ovdje kupio kućicu i sad se na sav glas hvalim kako živim u bogataškom kvartu!
- Ma sad vi mene malo zezate, jel' da?
- Zapravo, ne ni cijelu kuću nego samo etažu na katu - i dalje sam je gledao smiješeći se njenom pogledu. Gledala me pomalo kao čudaka, kao "Ma o čemu ovaj priča!? ".
- Ma dajte… Ma vi mene zezate?
- Malo… Pa to vam je kao revanš, na ono pitanje maloprije.
- Je? Ono za snoba? Ha-ha… Ajde, pošteno - tako se slatko nasmijala.
Nastala je tišina. Ona je imala zamišljen pogled prekriven tajanstvenom ozbiljnošću, a lagani osmijeh pokazivao je da promatra mir ovog mjesta. I ja sam jednako šutio. Promatrao sam njen pogled, tako nevin i sladak. Bilo mi je pomalo neugodno zbog nastale tišine, nisam znao što bih rekao, a njen pogled mi je ograničavao izbor riječi. Bojao sam se da će, ako nešto kažem, nestati njen duboki pogled i da ću prekinuti tišinu koja je govorila više od naših riječi.
Tišina je trajala kratko vrijeme, ali činilo mi se kao cijela vječnost. Više nisam mogao šutjeti, a nisam znao kako bih ponovno započeo razgovor.
- Joj… - prekinuo sam tišinu.
- Što? - pogledala me.
- Ma ja vam moram nešto reći… - nasmijao sam se.
- A da? Ajde, recite!
- Ali nemojte se naljutit…
- Ma dajte… Neću, ne brinite…
- Ma okej je to, al' ja bih ipak da vi meni obećate.
- Obećam?
- … Da se nećete naljutit.
- A dobro, obećajem - uzdahnula je i nasmijala se.
- Maristella, imate vrlo lijep pogled - rekao sam onako iznenadno.
- Molim? Ma vi mene opet zezate? - rekla je uzbuđeno, ali s nasmiješenim pogledom.
- Ne, ozbiljno… Oprostite ako vam smeta što sam to rekao, ali čovjek mora govoriti što vidi… A ja sam vam jako iskren i otvoren čovjek - ponovno sam se nasmijao.
- A da? Ne, ne morate se ispričavati… Nije baš istina, ali hvala - rukom je dodirnula moju ruku i nasmiješila se s predivnim pogledom, onakvim kakvim majka ohrabruje nevino dijete kad učini neku stvar za koju misli da je loše.
- Što nije istina?
- To o pogledu - nakratko se uozbiljila.
- Ne znam, svatko ima pravo na svoje mišljenje… A eto, po meni imate najljepši pogled koji sam ikad vidio.
- Ma dajte… - na lice joj se ponovno vratio osmijeh.
- … Osim, naravno, moje majke - pogledao sam je, smiješeći se.
- Ah… Baš znate s riječima… - i ona je pogledala mene.
- Evo, rekao sam vam - rekao sam pokazujući očima.
- Ma što… što? - još se više nasmiješila.
- Vaš prelijepi pogled… i osmijeh - i ja sam se nasmijao.
- Joj… Hvala… doista hvala - pogledala me, a njen je osmijeh polagano nestao. - Već dosta dugo vremena nisam čula tako nešto lijepo, upućeno meni - pogled joj se rastuživao.
- Teško je povjerovati da se tako lijepoj osobi ne poklanjaju jednako lijepe riječi… jer znate, ljepota ljepotu krasi, a vi ste doista lijepi - moj se pogled uozbiljio baš kao i njezin.
- Hvala na lijepim riječima - pogled joj se još više rastužio, no na licu joj je zablistao malen, tako lijep i sladak osmijeh.
- A mogu sad ja vas nešto pitati? Pošto sam ja bio ovako iskren i pričljiv dosad…
- A da? Ha-ha… pitajte.
- Da li bi bilo previše ako pitam zašto ste tu sami?
- Promatram ljepotu ovog mjesta… - uozbiljila se.
- Ovo mjesto je lijepo, priznajem, no ipak se na vašem licu vidi da ste pomalo tužni… Imam li pravo?
- Vidite? Kako to? - nasmijala se, čini mi se kako bi promijenila temu.
- Pa moglo bi se reći da sam vam ja svojevrstan stručnjak za tugu.
- A jeste? Kako to? - tad je prvi put izravno pogledala moja invalidska kolica.
- I zbog toga, da.
- Ne, ne… oprostite, nisam mislila ništa loše.
- Ma ne, ne… nemojte se brinut - ponovno sam se nasmijao. - A znate, ja sam vam stručnjak i za tužne ljude!
- Ma da? A kako sad to? … Pa vi ste pravi poznavatelj ljudi, vas je dobro imat uz sebe - nasmijala se.
- Hvala, hvala… Ali nećemo o meni, radije mi recite zašto ste tužni i kako da vas pokušam malo razvedriti?
- Ha-ha-ha… Eto, vi ste mene već razvedrili.
- Pa nego šta sam vam rekao!
- Baš ste mi dobri! … Slušajte, ja bih sada morala polako natrag jer će moji dignuti uzbunu što me nema, ali bih vas u svakom slučaju voljela ponovno vidjeti pa ako vam se da, dogovorit ćemo se jednom za kavu pa ću vam pokušati objasniti svoju tugu… Okej? - rekla je polako ustajući i odlazeći laganim korakom.
- Okej. A kako ćemo se dogovorit?
- Vidjet ćemo se već! - nasmiješila se i nastavila dalje stazom.
- Drago mi je što sam vas upoznala - okrenula se i viknula dok se njen lik polagano gubio u obrisima drveća koja su natkrivala stazu iznad plaže. Nisam joj uzvratio. Ostao sam tako gledajući plažu na koju je dotrčalo dvoje mladih ljudi. Ljubeći se, počeli su se svlačiti i obvijati ruke jedno oko drugog. Tiho sam se odgurao naprijed i nastavio dalje plićakom, ne razbijajući njihovu intimu…
Vratio sam se kući negdje oko dva sata iza ponoći. Ogradna vrata bila su jednako otvorena kao što sam ih na odlasku ostavio. Svjetlo iz obližnje sobe prizemlja je bilo ugašeno. U tišini sam prošao dvorištem i uzgurao se na terasu na katu gdje je i moj stan. Bilo je jako tiho, mračno s blijedim odsjajem upaljenog televizora iz dnevnog boravka. Još petnaestak minuta ostao sam vani na terasi razmišljajući o susretu s djevojkom od maloprije. Po glavi mi se vrtio njen duboki pogled koji je imao nešto tako tajanstveno u sebi, a tek njene prekrasne plave oči koje su vrckasto pogledavale, čas mene, čas plažu ispred nas. Bio sam očaran njenim izgledom, ipak ne toliko ljepotom, iako je doista bila lijepa, već tom jednostavnošću i slatkoćom kojom je njen izgled zračio. S druge strane, možda me se dojmilo kako sam je našao samu dok sjedi kraj plićaka i valovi joj zaprskuju nogavice hlača, no nju to ni najmanje nije zabrinjavalo niti je ometalo u onome o čemu je razmišljala glavom spuštenom na koljena. Opet, možda me se dojmio njen polagani govor i tihe riječi, kao da razmišlja što će reći, a u tome je ometa prelijepi vidik plaže i šum valova koji su joj odvlačili misli. Na kraju, dojmilo me se i kako je primila moje komplimente te njen odlazak, kako se nasmijala kad je viknula da ćemo se još vidjeti. Susret s njom toliko me zadivio, no ipak jedino što sam o njoj znao bilo je samo njeno ime. Maristella…
Počelo je sve više puhati te se sparina s početka večeri polagano pretvorila u noćnu hladnoću pa sam ušao u kuću. U dnevnoj sobi na televizoru, kojeg sam ostavio upaljenog kada sam izašao van napraviti krug oko plaže, prikazivao se neki crno-bijeli kaubojski film. Pogledao sam ga na par trenutaka te sam u ruke uzeo daljinski s malenog staklenog stolića ispred kauča, prebacio sam da vidim što je na par drugih programa i ne našavši ništa zanimljivo za gledanje, ugasio ga. Otišao sam u kuhinju i otvorio hladnjak pred kojim sam kratko ostao gledajući među njegove police. Zatvorio sam ga uzevši mlijeko iz tetrapaka. Sjeo sam za veliki kuhinjski stol i nalio si čašu. Na stolu su bile jutrošnje novine koje nisam bio pogledao. Otvorio sam prvih par stranica i počeo ih pregledavati dok sam ispijao mlijeko. Popivši mlijeko, odgurao sam se do sudopera i spustio čašu unutra. Okrenuo sam se i uputio se prema hodniku. Ušao sam u spavaću sobu. Odgurao sam se do staklenih balkonskih vrata i otvorio ih. U sobu je ulazio lagan vjetrić noseći ugodan svježi zrak. "Uh, konačno će večeras biti malo ljepše spavati", pomislio sam. Navukao sam mrežastu zavjesu bijele boje preko otvorenih vrata i okrenuo se. Približio sam se invalidskim kolicima uz rub kreveta te svukao majicu i skinuo tenisice. Prebacio sam noge na krevet i rukama se odupro o stranice na invalidskim kolicima te se prebacio na krevet. Legao sam glavom okrenut prema desnoj strani sobe gdje su bila staklena vrata s pogledom na terasu. Polako sam sklapao oči i razmišljajući zaspao.
|
|
