U životu svakog čovjeka postoje pojedini trenutci kada se nađemo u, rekao bih opsežnom i situacijom inspiriranom toku razmišljanja i donošenja odluka, koje će, na onaj ili ovaj način, uvelike utjecati na našu budućnost u određenom vremenskom razdoblju i/ili dugoročno gledano kroz život.
Jedan od takvih trenutaka je upis na fakultet. Jednostavno rečeno, svi mi imamo svoje poglede na svijet, svoja stajališta i svoja razmišljanja, te uzevši u obzir želje, ambicije, volju i mogućnosti sukladno s navedenim, biramo fakultet tj. studij koji nam se najviše sviđa i najviše nam odgovara. U većini slučajeva je tako, no kao i uvijek u životu postoje iznimke. Naime, tu je i onaj manji dio nas koji imamo jednake želje, ambicije i volju, ali su naše mogućnosti u nekim pogledima ograničene i to uvelike utječe na našu odluku. 
Na kraju, obzirom na spomenuta ograničenja svaki pojedinac će u sklopu sebe spoznati i uvjeriti se koliko je jak kao individualna osoba i koliko će mu ista ograničenja utjecati i/ili smetati u donesenoj odluci. Ja sam sada student druge godine Pravnog fakulteta u Rijeci. Odlučio sam se na studiranje u prilično neprilagođenoj Rijeci, naspram Zagreba. Koliko je to bio pravilan izbor, vrijeme će pokazati. Da bi ovaj drugi izbor bio uvelike lakši, svakako, ali kao i uvijek u životu za sve što išta vrijedi treba dati mnogo truda i napora. Jedno je sigurno, a to je da bih bez obzira na napornost i težinu svog izbora, opet donio istu odluku.
Ovo je ukratko moj osobni komentar studiranja mene kao studenta u invalidskim kolicima.

Studiranje i ovaj Fakultet

Neobičan je put našeg upoznavanja krhkog i nesigurnog življenja i pronalaska sebe u tom življenju. Naše odrastanje je upravo taj put zvan mladost, a iza mladosti stoji ono što ostvarujemo u jednoj rečenici: "Ti si sada odrastao čovjek." I poslije toga nas čeka budućnost, ona budućnost koja je u našim rukama i na koju pokušavamo utjecati kako najbolje znamo. Onako kako znamo i činimo, no treba si priznati da mlad čovjek doista ne zna mnogo toga i koliko god ponekad bili uvjereni u suprotno, valja griješiti sve dok se iz tih pogrešaka uči. To je znanje, a ono kaže: "Živi kako znaš." A što je život? Život, eto, nije znanje, život je budućnost našeg znanja. A najbolji način usvajanja novih znanja je upravo življenje i ma kakva naša budućnost bila, ona jest život i to nam nitko ne može oduzeti. 
Ja sam odrastao upoznavajući bolest "distrofiju mišića", promatrajući mijenjanje svog invaliditeta do trenutka sjedanja u invalidska kolica, što je bilo prije pet godina, pa i dan danas, i pokušavajući shvatiti kako sam se našao u ulozi invalida, kako bih to prihvatio i naučio se živjeti s tim. Na kraju, našao sam se zatvoren u svom mračnom svijetu, okružen samoćom i osjećajem da sam izgubljen u vremenu i prostoru. Godinama sam odbijao tuđa znanja o životu i svemu što mi se događa, ponašao se kao da jedini ja znam svoju bol i negirao da osim znanja o neopisivoj boli i patnji ne znam gotovo ništa. Kad sam se promijenio, točno ne znam. Možda kada sam se kao petnaestogodišnjak našao u trenutku kada sam se trebao smijati, a nisam jer je mi je nešto u meni govorilo da to ne smijem. U srednjoj školi, uz pomoć određenih ljudi, shvatio sam da ne znam sve i da je dozvoljeno griješiti sve dok čovjek iz tih pogrešaka nešto nauči. Na kraju, prihvatio sam živjeti ovaj život onako kako najbolje znam i onako kako me nova znanja to uče, jer bol u mom životu je prevelika da bih još patio. Godinama koje su slijedile učio sam živjeti prema onom što mogu i prema onom što očekujem od sebe i života, a najbitnije što sam naučio je da me nitko ne smije uvjeriti kako sam manje vrijedan i kako moj život nema smisla. 2001. godine izdao sam zbirku poezije, baš kako bi riječima izvukao ono što me godinama mučilo i priječilo da budem slobodan i sretan mladić. Jesam li uspio, vjerujem jesam jer sam i tu naučio da prvo postojim ja kao osoba, a tek onda moja invalidska kolica ta da ona ne predstavljaju cijelog mene već su samo dio mene. Na ljeto iste godine promatrao sam život s drugih pogleda i shvatio da je samostalnost veliki faktor koji me kao čovjeka, a vezano da sam u invalidskim kolicima, čini potpunim. Stoga sam krenuo polagati vozački ispit. Bilo je problema, no kako mi nikad ništa u životu nije bilo previše lako, dao sam sve od sebe i bio uporan u ostvarenju svog cilja. Danas, više od dvije godine kako sam vozač, nakon što sam promijenio dva automobila, vjerujem da sam u namjeri da budem što samostalniji uspio i osjećaj koji imam u sebi kad sjednem za volan nikad ne bih dao za ništa na svijetu. To je bio moj prvi dokaz da nitko ne zna bolje od mene što mogu i što trebam, i da sve nije zaustavljeno time što sam u invalidskim kolicima. 
Prošle godine maturirao sam Ekonomsku školu u Rijeci, smjer upravnog referenta, s prosjekom 5.0 sve četiri godine i kao učenik oslobođen polaganja mature. Došlo je pitanje što dalje, a više od ičeg želio sam dalje. Imao sam tri mogućnosti; biti doma, zaposliti se ili studirati. Između ostalog, javio sam se na par oglasa za zaposlenje, bio u S.A.D.-u s namjerom studiranja tamo i u razgledavanju fakulteta u našem gradu. Prve dvije mogućnosti sam odmah odbacio, radi doista različitih razloga. U odabiru fakulteta uz sve moguće pretpostavke, najveća je bila arhitektonsko-građevinska prilagođenost fakulteta. Kako u Rijeci niti jedan fakultet, izuzev nove zgrade Ekonomskog fakulteta u centru grada, nije potpuno prilagođen, odlučio sam se za pravo jer je ono što me ponajviše privlači i što je, vjerujem, najbolji izbor budućnosti obzirom na moje mogućnosti i sposobnosti kao osobe u invalidskim kolicima. Položio sam prijemni ispit i krenuo ostvarivati jednu od najvećih želja, ali istovremeno i jedan od najvećih strahova, u životu.

Krajem 2002. godine sudjelovao sam na Prvoj konferenciji o kvaliteti života studenata s invaliditetom. Taj događaj potaknuo me da se učlanim u Udrugu studenata s tjelesnim invaliditetom "Korak" i uključim u njihov, odnosno naš, rad. Uslijedila su predavanja o studiranju osoba s invaliditetom, održana u Rijeci i Zagrebu, gdje sam kroz informativan razgovor i obrazloženje rezultata iz prethodno provedene anonimne ankete o studentima s invaliditetom, provedene među kolegama na mom fakultetu, želio upoznati kolege studente s našim potrebama i problemima. Reakcija na predavanja, naročito među kolegama studentima, bila je iznenađujuće dobra, te je ubrzo osnovana Podružnica "Koraka" na riječkom Sveučilištu, čijim sam predstavnikom imenovan ja. Ljetos je u Rovinju održana ljetna škola za studente s invaliditetom, što je za mene bilo vrlo lijepo i vrijedno iskustvo učenja o samom sebi, sviješću o svojim vrijednostima i potrebama, te pronalaženju rješenja na mnogobrojne probleme tokom studiranja nas studenata s invaliditetom. Održano je nekoliko sastanaka nas članova Podružnice iz Rijeke, Denisa i Svjetlane iz Zagreba, i predstavnika riječkog Sveučilišta, nekih fakulteta i riječkog Studentskog zbora. Naš rad se opet isplatio, jer osim osobnog zadovoljstva, ubrzo očekujemo dobivanje prostorije za riječku Podružnicu, a počeli smo intenzivno razgovarati i o rješenju prijevoza riječkih studenata, odnosno kupnji prilagođenog kombija od strane riječkog Sveučilišta. Zaključak: doista je velik i poseban događaj prisustvovati i biti dio ovakvih događaja. Tu doista ne fali zrelosti i uključenosti jer svaki od nas zna - sve što mogu učiniti mogu učiniti pametnim postupcima do kojih mogu doći samo zrelim razmišljanjima, a svaka i sitnica koju kao individua učinim za boljitak svog življenja kao student s invaliditetom, jednako će pomoći meni kao i svakom kolegi studentu s invaliditetom. Naravno, ono što jedan može učiniti možda je sitnica, no zato i se i okupljamo zajedno da bi svatko od nas svojom sitnicom pridonio nečem većem i boljem. Uporni jesmo, vjerujemo u sebe i imamo nadu da ćemo to i postići. Osobno, kolegama studentima s invaliditetom sam potpuno oduševljen, podržavam ih u svemu i, kao što sam im rekao, učinit ću sve što mogu i znam kako bi svojom sitnicom pridonio velikom i važnom za svih nas - poboljšanju života studenta s invaliditetom. Želio bih im svima zahvaliti na prilici da sudjelujem u radu "Koraka", na načinu kojim su me prihvatili i ponudili mi svoje prijateljstvo. 
Danas, kada sam upisao drugu godinu i kako su me mnogo, mnogo puta stepenicama podigli cijenjeni kolege, opet se nalazim pred novim dokazom da moj život nije zaustavljan time što sam u invalidskim kolicima i da sam konačno stvorio život kojim sam zadovoljan i kojeg ne bih mijenjao. Vjerovali ili ne, studiranje i ovaj Fakultet, to su mi i pružili.

Ovom prilikom želio bih se zahvaliti bivšem dekanu Pravnog fakulteta u Rijeci, prof. dr. sc. Pavišiću na svim naporima da umanji arhitektonsko-građevinsku neprilagođenost Fakulteta, ali prije svega na ljubaznosti i srdačnosti. Isto tako, zahvaljujem se prodekanici za nastavu Pravnog fakulteta u Rijeci, profesorici doc. dr. sc. Petranović na podršci i savjetima, te isto tako na jednakoj ljubaznosti i srdačnosti, kao i svim profesorima koji pokazuju nesebično razumijevanje oko potpisa s predavanja. Zahvaljujem i rektoru riječkog Sveučilišta akademiku Danijelu Rukavini i prorektoru za nastavu riječkog Sveučilišta mr. sc. Goranu Kalogjeri prof., na isto takvoj ljubaznosti, nesebičnosti, razumijevanju i neuvjetovanom spremnosti da nam pomognu. I posljednje, ali svakako ne i najmanje važno, baš suprotno, veliko hvala svim vjernim kolegama studentima Pravnog fakulteta u Rijeci, koji mi neopisivo mnogo pomažu u savladavanju arhitektonsko-građevinskih barijera (stepenice, stepenice, stepenice, rampa, ulazna vrata, parkiralište, opet stepenice…). 

Hvala Vam!