|
|
… U svom prošlom romanu, "Dodiru ljubavi", rekao sam da sam jednostavan čovjek koji živi i piše jednostavno. Ponovit ću Vam to i pišući svoj novi roman, uz, ponovno jednostavan, dodatak kratke misli, odnosno pitanja: "Je li naš komadić neba, jednostavan?"
… Na ovo, ponekad vrlo složeno, pitanje može se vrlo jednostavno odgovoriti, no neću odgovoriti ja, Vi ćete. Odgovor je Vaš i on će vrijediti samo za Vas i samo vezano za Vaš život, stoga smatram da je onda jedino u redu da i Vi sami odgovorite. Ipak, kako Vam u ruke ne bih dao praznu knjigu pa si onda mislite što i kako ćete odgovoriti, ja ću Vam kroz priču ovog romana pokazati jedan primjer tog pitanja
i par primjera odgovora na isto pitanje.
… Ovo je izmišljena priča koja kroz iskrenu priču o nekoliko ljudi i njihovih životnih puteva, na vrlo otvoren i jednako iskren način govori kako nikad u životu, ma što nam se dogodilo, ništa nije crno-bijelo već je sve u nekoj nijansi. "Svoj komadić neba" uvijek možemo imati svi mi, samo dok znamo što je on za nas i kako, odnosno u čemu, ćemo ga pronaći.
Nadam se da će Vam se roman, kada bude gotov, svidjeti.
*
Prvo poglavlje
Moje ime je Alen Lacković. Ovo je moja priča… Nedavno mi se, vrlo iznenadno i neočekivano, dogodilo nešto zbog čega sam "zaglavio" u vrlo neugodnom razdoblju svog života i što je i mene i moj život potpuno promijenilo. U tom razdoblju našao sam se ponovno razmišljajući o sreći u životu, što je ona i u čemu se ona nalazi.
Kao što sam rekao, moje ime je Alen Lacković. Imam dvadeset i devet godina i, mada potajno i držeći to u sebi, osjećam se neugodno pri pomisli da ću uskoro navršiti punih trideset godina života. Već sedmu godinu sam oženjen dvije godine mlađom Teom. Ona je prelijepa žena, vrlo pametna, iskrena i osjećajna osoba s dobrom dušom i dobrim, neiskvarenim srcem. Imamo vrlo lijep i ugodan brak, te se kraj nje osjećam svaki dan sve punijim i zadovoljnijim čovjekom. Svakog dana sve sam zaljubljeniji u nju i volim je više od samog sebe. Ponosni smo roditelji svog šestogodišnjeg sina Denisa, mršavog dječačića s uvijek vedrim licem i anđeoskim osmijehom na njemu. To je dijete najvrjednije što u životu imam i u njemu veseli. Volim ga više od sebe. Za njega i Teu dao bih svoj život bez ijednog trenutka razmišljanja.
Živimo na Viškovu, općini nekoliko kilometara udaljenoj od centra grada Rijeke. Imamo veliku kuću s prelijepo uređenim okolišem i zelenilom. Ispred kuće, s desne strane asfaltirani prilaz do dvojne garaže i zatim niska zelena travica sa betoniranom stazom do ulaza, a iza kuće je velika balkonska terasa s pogledom na ogromnu livadu i u daljini plavetnilo mora riječkog zaljeva. Volio sam svoju kuću i smatrao je pravim malim rajom gdje se uz svoju obitelj, osjećam ugodno i smireno. Imamo i stan u zagrebu, u naselju Novi Zagrebu, no iako je namješten, u njemu ne živi nitko, već u njemu na nekoliko dana boravi moj najbolji prijatelj Dalibor, kada jedanput mjesečno poslovno odlazi u Zagreb. Posjedujemo dva automobila, devet godina staru Opel Astru koju vozi Tea i novog Volva karavana kojeg smo kupili kao naš obiteljski auto. Inače, ja vozim Mercedes, službeni auto tvrtke u kojoj radim. Denis ide u privatni vrtić, imali smo i unajmljenu neku ženu koja je tri puta na tjedan dolazila čistiti po kući, sve dok Tea nije rekla da se osjeća glupo kad neka žena dolazi obavljati posao koji i ona sama može, kupujemo skupi namještaj, nosimo skupu odjeću, svake godine odlazimo na ljetovanja po Jadranu i idemo na mnoga putovanja kao godišnji odmor, često idemo na večere li pića u skupe restorane i lokale… Sve u svemu, ja radim u uglednoj tvrtci i mnogo sam napredovao, sve do direktora odijela, te je moja plaća dovoljno velika da nama troma omogući dobar i ugodan život. Imajući novac, kao sve te pogodnosti i ugodnosti koje nam je donio, osjećali smo se i živjeli kao složna i sretna obitelj.
Tada se dogodilo "to" i donijelo mnoge promjene u mom i u životu moje obitelji. Ponovno sam počeo razmišljati o svojoj i o sreći svoje obitelji. Činilo mi se da sam svoju dosadašnju sreću ne neki način izgradio na novcu, na prednostima i ugodnostima koje donosi novac. Počeo sam se bojati takve sreće koja je ovisila o jednom, rekao bih tako bezveznom, ali i tako važnoj stvari i što će se dogoditi ako ikad ostanemo bez novca. Razmišljao sam hoćemo li onda ostati i bez svoje sreće…
Pitao sam se ima li sreće i u mome životu i mogu li i dalje svoju obitelj činiti sretnom. Ako je ima i ako mogu, neka mi Bog pomogne prepoznati je i ostvariti je…
Grad je tog jutra osvanuo prekriven snijegom i okovan ledom. Probudilo me zvono alarma mog mobitela. 6.45 je, mrtva tišina vani. Još uvijek ležeći i pokriven toplim jorganom, uzeo sam mobitel u ruke i ugasio alarm. Vidjevši SMS poruku na njemu, otvaram je i gledam u ekran zelenkastog osvjetljenja: "Ej kolega, ja jutros ne idem na posao, ne mogu ni otključati auto (zaleđena brava). Uostalom, cesta je ful pod ledom! Kako je kod tebe?" Sumnjivo pogledavši u mobitel, pomislivši "Ma ovaj me zajebava!", ustao sam i par trenutaka ostao sjedeći na krevetu, trljajući oči kako bih se razbudio. Pogledao sam svoju ženu, umotana u topli jorgan spavala je poput djeteta. Odmaknuo sam bijelu zavjesu s prozora kraj lijeve strane sobe, kako bih pogledao vani, no na staklu se uhvatila maglasta para zbog topline u sobi pa nisam vidio ništa osim nejasnih bijelih obrisa. "Hladno..."
Ustao sam, a Tea se primaknula mojoj strani kreveta, namaknuvši i moj dio jorgana na sebe. "Spavaj, milo moje…", pomislio sam i lagano se nasmiješio. Navukao sam majicu sa smeđe fotelje kraj kreveta i izašao iz sobe, zatvorivši vrata. Otišao sam u kuhinju i upalio radio na polici pokraj balkonskih vrata. "… čini se da danas neće biti toliko prometa kao prethodnih jutara. Samo odvažni vozači skupit će hrabrosti sjesti u svoje limene ljubimce, dok nama ostaje stari dobri Autotrolej! He he, pod uvjetom da i on jutros vozi… Stisla nas zima, ljudi moj!"… Začuo sam šuškanje u dnevnom boravku i zagasio radio. Ušao sam dnevni boravak i ugledao našeg Artija kako se uznemiren valja po podu. Arti je naš pas, dugodlaki njemački ovčar. Zapravo, Arti je pas mog petogodišnjeg sina kojeg smo mu žena i ja poklonili za prošli rođendan. To je bilo prije nekih šest mjeseci, pas je tada bio maleno štene kojeg sam dobio od jedne kolegice s posla kojoj je kuja okotila, a naravno da mu je ime Arti dao naš Denis.
Prišao sam mu i podragao ga.
- Što je bilo, Arti? Zima? - nasmijao sam se. - Ajde, idemo kod Denisa… - krenuo sam hodnikom prema Denisovoj sobi, a Arti je živnuo čim sam spomenuo Denisovo ime i veselo je skakutao kraj mojih nogu. Lagano sam otvorio vrata Denisove sobe i ušao. Prišao sam Denisovu krevetu i podigao jorgan pokraj njega, gdje je Arti odmah skočio i ugodno se smjestio.
- Hvala, tata - Denis je otvorio svoje malene plave okice i odmah rukom zagrlio svog Artija.
- Spavaj sine… - podragao sam ga po kosici i poljubio. Prišao sam vratima sobe i krenuo ih zatvoriti, kad me Denis zovnuo "tata" svojim tihim glasićem.
- Što je, Denise? - odgovorio sam, ponovno prišavši kraj njegovog kreveta.
- Tata, sinoć je padala kiša i jako je puhao vjetar, i bilo je jako zima… i Arti je plakao, njemu je isto bilo zima - zagrlio je svog psa.
- Znam, sine, vani je jako hladno, zato je tata i doveo Artija da spava kod tebe da mu ne bude hladno… Spavaj sad, Denise, tata sad ide na posao pa kad se vratim kući ćemo raditi snjegovića u dvorištu - podragao sam ga po nježnoj kosici. Vratio sam se do ulaza u sobu, izašao na hodnik i zatvorio vrata.
Otišao sam do izlaznih vrata. Otvorivši ih, zastao sam zbunjen pogledom ispred sebe. "Brrr, hladno..." Cijela ulica bila je prekrivena bjelinom; bijeli krovovi kuća, bijeli auti, bijela drveća... A beton oko zgrade i asfalt na cesti prekriven prozirnim slojem leda koji se svjetlucao. Nigdje ni žive duše, noćni mračak još je prekrivao nadolazeće jutro, a tišina je stvarala gotovo jezu koja se savršeno uklapala s maglastim oblačićem ispred nosa prilikom izdisaja. Pogledao sam svog metalnog ljubimca kojemu su od tamno plave boje ostali samo tragovi pod bjelinom snijega. Svi auti bili su tu, nepomaknuti. Vratio sam se u stan i odgovorio na poruku od jutros: "Kod mene isto, ne možeš vjerovati... Ja stvarno moram u ured jer nisam još završio izvještaj od ponedjeljka, a moram ga predat do sutra ujutro… Blago tebi, stari moj…" Otišao sam nazad u spavaću sobu i u tišini se presvukao, kako ne bih probudio Teu. Nakon kupaonice otišao sam ponovno u kuhinju i napisao Tei poruku: "Draga, jutros je ovo s vremenom malo jezivo, no ja stvarno moram do ureda sredit neke stvari… Vrati ću se ranije, prije ručka." Potpisao sam se "Voli te Alen" i ostavio papirić na stolu. U hodniku, kraj velikog ogledala na vratima zidnog ormara, uzeo sam kaput i obukao ga. Izašao sam iz kuće i zaključao vanjska vrata.
Pritiskom na gumb daljinskog upravljača moj Mercedes se otključao. Otvorio sam vozačeva vrata i sjeo na kožno sjedalo. Odmah sam upalio auto i uzeo krpu ispod desne srane komandne ploče i par puta laganim pokretima obrisao maglu s vjetrobranskog stakla. Par minuta automobil je radio na mjestu kako bi se klima aktivirala i počela grijati. Otpustio sam ručnu kočnicu i sasvim laganim gasom krenuo. Nevjerojatno je kako je cesta bila prazna, bez skoro ikakvog prometa i tek s nekoliko "ubundanih" prolaznika. Živio sam na Viškovu, udaljenom od centra grada nekih 20-tak minuta, a radio sam kao direktor odjela za javnost u mojoj osiguravateljskoj tvrtci…
Stigao sam na parkiralište u prizemlju tvrtkine zgrade nakon više od sat vremena. Na cijelom parkiralištu bilo je tek par automobila, što je bilo gotovo nevjerojatno s obzirom na ostala jutra kad se, ako nemate rezerviran parking, morate dobro namučiti da pronađete slobodno parkirališno mjesto. Pritiskom na gumb daljins-kog upravljača automobil se zaključao ispustivši "peep" i dok su mu sva četiri "žmigavca" zablinkala. Ušao sam u lift i pritisnuo gumb za peti kat, gdje je moj odjel. Već pri izlasku iz lifta primijetio sam umjereno tišinu praćenu glasovima znatno manje ljudi nego što je to ovdje uobičajeno ujutro. Pozdravivši ljude koje sam putem do svog ureda sreo, došao sam do stola svoje tajnice Helene, tamnopute žene naročito mršave građe, srednjih 40-tih godina.
- Dobro jutro, gospodine Lacković - veselo me pozdravila.
- Dobro jutro, Helena. Uspjeli ste doć'? - pozdravio sam je prolazeći do vrata svojeg ureda.
- Ah, ovo je jedno od onih rijetkih jutara kada se mi smrtnici koji se vozimo Autotrolejom, osjećamo privilegiranim . nasmijala se - Nego, gospodine Lacković, upravo vas je prije par minuta zvao gospodin Erceg i molio je da mu se javite kada stignete.
- U redu. Helena, molim vas nazovite mi gospodina Ercega i spojite mi ga unutra, hvala - otvorio sam vrata i ušao u svoj ured, te ih krenuo zatvoriti kad me Helena upitala želim li kavu, čaj ili nešto drugo za popiti. Odgovorio sam "Ne, ništa, hvala" i zatvorio vrata. Otišao sam do velikog prozora koji je gledao na kraj mog stola i skroz otvorio plastične rolete koje su bile rijetko navučene. U tom je zablikala crvena lampica telefona na mom stolu.
- Dobro jutro, gospodine Erceg. Alen je, kako ste? - uzeo sam telefonsku slušalicu i prislonio je na uho. Gospodin Erceg, Tomislav Erceg, bio je moj šef, direktor i vlasnik osiguravajuće tvrtke u kojoj sam radio. Bio je to dosta vedri čovjek, krupan šezdesetogodišnjak, čovjek sa doista velikim srcem koji je uvijek govorio da je najveće bogatstvo koje u životu ima, ne njegova tvrtka ili nekretnine, već njegova žena i dvije kćeri.
- Ide, Alene, zima stisla al' ovakva ljudina kao ja se ne boji mraza, hehe! - vedro je odgovorio.
- Ma imate vi i pravo… Trebali ste me?
- Da, Alene, premjestili su nam konferenciju za danas u 18.00 sati, pa sam te htio pitati jel' izvještaj gotov?
- Još imam par završnih riječi, al u biti je gotov - odgovarao sam misleći na to kako ću morati ostati ovdje do navečer, a Tei sam u poruci rekao da ću doći doma prije ručka.
- Odlično, samo nek' bude ono kratko, a jasno - nasmijao se.
- Nema problema, gospodine Erceg. Poslat ću vam govor odmah čim završim da prije pogledate…
- U redu, Alene. Vidimo se - pozdravio je i prekinuo vezu. Spustio sam telefonsku slušalicu i odmah je podigao nazad. Htio sam nazvati Teu kako bih joj javio da neću doći doma na ručak, no prije sam pogledao sat na ruci i 09.15 h mi se činilo prerano jer znam da Tea voli duže spavati. Vratio sam telefonsku slušalicu i upalio laptop na stolu. Otvorio sam dokument s govorom za predstavljanje božićne humanitarne akcije moje tvrtke, što ćemo predstaviti na današnjoj tiskovnoj konferenciji. Pisalo je;
"Poštovani,
osobito nam je drago imati čast da se naša tvrtka u ovom blagdanskom raspoloženju darivanja i činjenja dobrog, ima priliku svojim prilogom uključiti u plemenitu humanitarnu akciju mnogobrojnih hrvatskih poduzeća, tvrtci i firmi koje za ovakvu gestu imaju sluha i volje. Humanitarna akcija "2004. želje za 2004. obitelji" sastoji se u prikupljanju novčanih priloga od kojih će po 2004. kune biti uručene 2004. hrvatske obitelji kojima je to potrebno i smatramo da će im dani novac pomoći uljepšati blagdane i ostvariti im pokoju želju.
Euroerceg osiguranje ima čast biti koordinatorom ove akcije, te zadovoljstvo raditi i biti dio ovakve plemenite akcije koju su pokrenuli i vode, prvenstveno, naši vjerni djelatnici koji su se i ovaj puta pokazali kao ljudi velikog i dobrog srca.
U ime svih djelatnika Euroerceg osiguranja, želim vam čestit Božić i sretnu novu 2004. godinu!
Direktor, Tomislav Erceg"
Isprintao sam govor i pozvao Helenu koja ga je odnijela do Ercegovog ureda. Nedugo poslije zazvonio je telefon.
- Da? - javio sam se.
- Gospodin Erceg vas treba, da ga spojim? - odgovorila je Helena.
- Da, hvala - pretpostavljao sam da će nazvati.
- Dobro jutro gospodine Lacković - odgovorila je Ercegova tajnica Natalija - Gospodin Erceg vas moli da dođete do njegovog ureda kad budete imali vremena.
- U redu Natalija, dolazim za desetak minuta. Hvala - poklopio sam telefonsku slušalicu. Ostao sam u uredu još nekih desetak minuta pregledavajući nekakve papire kojih je na stolu bila puna hrpa. Prije izlaska nazvao sam doma.
- Molim? - javila se Tea, pospanim glasom.
- Dobro jutro, cvjetiću moj… Si mi se naspavala? - nježnim glasom sam upitao.
- Dobro jutro, ljubavi. Bilo mi je malo hladno sinoć… - odgovarala je jednako pospano.
- A je? Jadno moje malo… mogla si me probudit i ja bi te ugrijao! - nasmijao sam se.
- Hehe… A zašto si ti jutros išao radit, pa vidiš kakvo je vrijeme?
- Ah, znam… Ma išao sam najviše da sredim neke papire za konferenciju sutra, ali evo sad čujem da će biti večeras u 18.00 sati. Baš zato te i zovem - malo sam se uozbiljio.
- A jebi ga… Napisao si da ćeš doć' prije ručka i mali mi tu cijelo vrijeme govori kako si mu jutros rekao da ćete radit snješka ispred kuće čim ti dođeš…
- Žao mi je, reci mu da ćemo ga radit sutra popodne… Sad moram i, Erceg me zvao - pogledao sam na sat koji je pokazivao gotovo 11.00 sati.
- Dobro ljubavi, pazi kako voziš kući… Volim te - nasmiješila se.
- I ja tebe, dušo. Poljubi malog i nemojte m se ljutit… ćao - spustio sam telefonsku slušalicu i otišao do Ercegovog ureda. Erceg je bio oduševljen govorom…
Navečer smo imali kratku tiskovnu konferenciju. Ostao sam u uredu do 19.30 h. Helena je otišla odmah poslije konferencije. Inače, puno radno vrijeme je ujutro od 8.00 pa do 16.00 ili 18.00 h, ovisno što imamo za obaviti tog dana. Moj posao je super, obožavam ga. Ne radim vikendima, osim rijetke subote, često putujem na mnoga službena putovanja, imam luksuzan službeni auto, poduzeće mi službeno plaća skupocjena odjela, a i plaća nije baš mala. Eh, blago meni…
Spustio sam se na parkiralište gdje je još jedino moj auto bio parkiran. Otključao sam, sjeo unutra, upalio ga, upalio klimu i nakon par trenutaka krenuo. Cesta je ponovno, kao i jutros, bila gotovo prazna. Snijeg se u gradu otopio, no kako sam išao prema Viškovu sve ga je bilo više. Vozio sam jako sporo… Nakon gotovo sat vremena spore i dosadne vožnje, parkirao sam auto ispred kuće i otišao sam u cvjećarnu par metara ulicom dalje i kupio cvijeće Tei.
- Ljubavi… - otključao sam ulazna vrata i kuću.
- U kuhinji sam… - Tea se javila iz kuhinje.
- Njam, njam… Nešto fino miriše - ušao sam u kuhinju. Stavio sam cvijeće na radni stol ispred nje i poljubio je u vrat.
- Za mene? Hvala… - okrenula se i poljubila me.
- A gdje je mali?
- U sobi, igra PlayStation - okrenula se prema štednjaku i kuhačom promiješala lonac na ringli.
- A tvoja sestra? - pogledao sam u lonac.
- Otišla je do dečka u grad.
- Aha… Ne moraš se mučiti, naručit ćemo nešto za večeru…
- Ne budi moja mama, Alene… Odi u dnevni, ovo će sad biti gotovo - nasmijala se i okrenula nazad prema štednjaku.
- A dobro, kako ti kažeš…
- Takvog te volim… Kad si poslušan.
- A da? Hm… Pravit ću se da ovo nisam čuo, nije mi baš dobro za moj ego - nasmijao sam se i krenuo u dnevni boravak.
- Ma šalim se ja… Ti si moj pravi zloćko, baš si neposlušan…
- Hehe… - ušao sam u dnevni boravak i približio se stolu s računalom u kutu sobe. Prelistao sam poštu i ne našavši ništa zanimljivog, izašao na balkon. Nebo se smračilo. Bila je mrkla noć, a za ovo doba zime sasvim je normalno da već u 16.00 h padne mrak. Ulična svijetla su se palila, jedno po jedno nizom. Lagano je puhalo, a temperatura jako niska. Hladno… Zapalio sam cigaretu…
Otišao sam do Denisove sobe. Sjedio je na podu, naslonjen na stranicu kraja kreveta i igrao PlayStation. Najprije sam neko vrijeme stajao, a zatim sjeo kraj njega. Izgledao je ozbiljno, ljutio se na mene.
- Što igraš? - upitao sam. Šutio je. - Šta mi nečeš reći što igraš? Ljutiš se?
- Chras, igram Chras-a. I nisam ljut - odgovarao je gledajući u televizor.
- Ako nisi ljut, zašto me nisi ni pozdravio?
- Nemam vremena, igram - jednako je gledao u televizor.
- Kako to nemaš vremena za svog tatu? Šta ti je igra važnija od tate? - upitao sam ga kao tužnim glasom.
- Kako to da ti nemaš vremena za mene? Šta ti je posao važniji? - okrenuo se i pogledao me.
- Ma joj sine, pa znaš da tati nije ništa važnije od tebe i mame… Samo znaš da tata mora raditi - podragao sam ga po kosici.
- Zašto si mi slagao da ćemo danas raditi snješka? To si mi obećao da ćemo napraviti čim padne snijeg.
- Znam sine, oprosti… Tata danas stvarno nije stigao, ali ti sigurno obećajem da ćemo sutra popodne napraviti velikog snješka. Može? - nasmijao sam se ne bi li ga malo razvedrio.
- Idemo ga sad napraviti? - uzbuđeno me pogledao.
- Ne sad Denise, sad je mrak i zima je i puše… Sutra ćemo, sigurno.
- Pa upalit ćemo svjetlo i imamo baterije i obuć' ćemo skafandere pa će bit' toplo… - jednako uzbuđeno je govorio.
- A znaš šta sam ja mislio?
- Šta?
- Znaš da je mami sutra rođendan? E ja sam mislio da ti i ja lijepo napravimo velikog snješka mami za rođendan! Šta kažeš? - sjetio sam se Teinog sutrašnjeg rođendana samo kako bi Denis odustao da večeras pravimo tog snjegovića.
- Ajde može! Napravit ćemo ga velikog, velikog snješka! - opet je uzbuđeno odgovorio. U tom trenutku smo čuli Teu kako nas zove: "Dečki, večera je spremna!"
Nešto poslije večere Denis je otišao spavati, a Tea i ja smo gledali televiziju u dnevnom boravku kad je u stan Teina mlađa sestra Andrea.
- Hej narode! - ušla je u dnevni boravak, raspuštajući dugu crvenu kosu svezanu u rep.
- Hej… - Tea je uzvratila nakratko je pogledavši, a zatim vrativši pogled na film koji smo gledali.
- Gdje si ti? - upitao sam.
- Ma bila sam u gradu kupit nešto kupit… He... Šta gledate?
- "Ljubav je slijepa".
- I kakav je?
- Odličan je… - Tea se nasmijala, ja sam samo uzdahnuo.
- Ah… Alene, moram te nešto pitat… Ali nasamo! - Andrea se nasmijala - Možeš li molim te malo doć u kuhinju? - krenula je prema kuhinji.
- Evo - ustao krenuo sam za njom.
- A šta vas dvoje tamo mutite… - čula se Tea kako nam nasmijanog glasa dovikuje iz dnevnog boravka.
- Reci… - ušao sam u kuhinju.
- Slušaj… - zatvorila je vrata i uozbiljila se - Prvo mi moraš obećati da ovo nećeš reći Tei.
- Šta je bilo?
- Prvo mi obećaj.
- Ne mogu tako. Prvo mi moraš reć.
- Mislim, obećaj da nećeš reći da sam ti ja rekla.
- Dobro, dobro - nasmijao sam se.
- Znači, obećavaš?
- Da, da… Reci - sad me baš zanimalo što će mi reći.
- Alene, ja se baš ne volim miješati u vaš život i…
- Znam ja to…
- … ipak, mislim da bi ovo trebao znati. Iako sam se dogovorila s njom da ti neću reć.
- Daj, reci… - gledao sam je ozbiljna lica.
- Jutros je zvao tvoj otac - zastala je i pogledala me.
- Moj tata? - začuđeno sam je pogledao.
- Da.
- Hm… I šta je htio?
- Ne znam - slegnula je ramenima.
- Ma kako ne znaš?
- Nisam ja razgovarala s njim, Tea je.
- Nije mi ništa rekla… - pogledao sam je i ja slegnuvši ramenima.
- Znam - nekako me zabrinuto pogledala.
- A zašto mi to govoriš? Pa šta ako je zvao?
- On nikad ne zove… Kod vas sam već tri mjeseca, još nijednom baš on nije nazvao, uvijek zove tvoja majka.
- Istina… Ali možda je dobio napadaj nostalgije - lagano sam se nasmijao, kako me Tea ne bi čula.
- … Tea je plakala dok su razgovarali.
- Plakala? Zašto je plakala? - opet sam je ozbiljno pogledao.
- Ne znam, nije mi htjela reć'. Samo je rekla da ti ništa ne govorim. I poslije je bila jako dugo zamišljena.
- Bo… Stvarno ne znam. Valjda će mi reć' ako je nešto važno - još jednom sam slegnuo ramenima.
- Vidjet ćemo… Samo, ako je budeš pitao o ovome, molim te, nemoj reć da sam ti ja rekla - ozbiljno me pogledala.
- Neću, ne brini…
- Thanx.
- I hvala šta si mi ipak rekla - nasmijao sam se.
- No problem - i ona se nasmijala.
Po povratku u dnevni boravak Tea nam je nasmiješenog lica rekla kako zna da smo se dogovarali o večeri na koju je vodimo sutra navečer za njen rođendan. Ja sam se samo nasmijao. Sjeo sam na kauč do nje, ona se prislonila uz mene, a ja sam joj uzeo ruku i poljubio je u zatvoreni dlan. Lagano se nasmiješila. Odlučio sam joj dati vremena da mi sama kaže što je to danas htio moj tata…
|
|
