a sam Edin Okanović. Rođen sam 26. rujna 1983. godine u gradu Rijeci. Rođen sam kao drugo dijete, nakon pet godina starijeg brata, i iz bolnice sam pušten kao potpuno zdravo dijete. Odrastao sam kao zdrav dječak bez ikojih zdravstvenih problema. U šestoj godini života, prilikom obavljanja pregleda za prvi razred osnovne škole, u Dječjoj
bolnici "Kantrida" u Rijeci, dosta iznenadno mi je dijagnosticiran početni stadij progresivne, te medicinski neizlječive bolesti distrofije mišića. Laički je dijagnoza bolesti bila ovakva: "… radi se o odumiranju mišićnih stanica i slabljenju, te zatim i prestanku rada pojedinih mišića tijela. Sve ovisi o progresiji bolesti tijekom godina, no za očekivati je i ono najgore - slabljenje hoda i sjedanje u invalidska kolica." Idućih pet godina pohađao sam Osnovnu školu "Nikola Tesla", a zatim dvije iduće. godine Osnovnu školu "Zamet". Tih sedam godina otežano sam hodao koristeći jednu, odnosno tijekom vremena i dvije štake. U četrnaestoj godini života sjeo sam u invalidska kolica. Bilo je to osobito teško razdoblje za mene u kojem sam se zatvorio u tišinu i samoću svoje sobe, prihvaćajući što mi se dogodilo. Tu školsku godinu, osmi razred osnovne škole, završio sam u svom stanu. Na nastavu u mom stanu tijekom te školske godine dolazili su mi nastavnici Osnovne škole "Zamet". Iduću školsku godinu krenuo sam u prvi razred Ekonomske škole Mije Mirkovića u Rijeci, smjer upravnog referenta, posebno odjeljenje za učenike s tjelesnim teškoćama te sam ove godine maturirao. Sada imam dvadeset godina i student sam druge godine Pravnog fakulteta u Rijeci.
a sam Edin Okanović. Rođen sam 26. rujna 1983. godine u gradu Rijeci. Rođen sam kao drugo dijete, nakon pet godina starijeg brata, i iz bolnice sam pušten kao potpuno zdravo dijete. Odrastao sam kao zdrav dječak bez ikojih zdravstvenih problema. U šestoj godini
života, prilikom obavljanja pregleda za prvi razred osnovne škole, u Dječjoj
bolnici "Kantrida" u Rijeci, dosta iznenadno mi je dijagnosticiran početni stadij progresivne, te medicinski neizlječive bolesti distrofije mišića. Laički je dijagnoza bolesti bila ovakva: "… radi se o odumiranju mišićnih stanica i slabljenju, te zatim i prestanku rada pojedinih mišića tijela. Sve ovisi o progresiji bolesti tijekom godina, no za očekivati je i ono najgore - slabljenje hoda i sjedanje u invalidska kolica." Idućih pet godina pohađao sam Osnovnu školu "Nikola Tesla", a zatim dvije iduće. godine Osnovnu školu "Zamet". Tih sedam godina otežano sam hodao koristeći jednu, odnosno tijekom vremena i dvije štake. U četrnaestoj godini života sjeo sam u invalidska kolica. Bilo je to osobito teško razdoblje za mene u kojem sam se zatvorio u tišinu i samoću svoje sobe, prihvaćajući što mi se dogodilo. Tu školsku godinu, osmi razred osnovne škole, završio sam u svom stanu. Na nastavu u mom stanu tijekom te školske godine dolazili su mi nastavnici Osnovne škole "Zamet". Iduću školsku godinu krenuo sam u prvi razred Ekonomske škole Mije Mirkovića u Rijeci, smjer upravnog referenta, posebno odjeljenje za učenike s tjelesnim teškoćama te sam ove godine maturirao. Sada imam dvadeset godina i student sam druge godine Pravnog fakulteta u Rijeci.